Staklo kroz povijest

Proces proizvodnje stakla ne može se svladati teorijskim znanjem; zahtijeva praktično iskustvo i duboko intuitivno razumijevanje procesa i materijala. Iskusni staklari razvijaju šesto čulo za ovaj proces, otkrivajući suptilne promjene u procesu koje bi mogle utjecati na kvalitetu konačnog proizvoda. Ova razina stručnosti razvijala se desetljećima, čineći proizvodnju stakla jedinstvenim spojem znanosti i umjetnosti.

Staklo je oduvijek fasciniralo ljude. Nekoć se, kao jedan je od prvih trgovačkih proizvoda, smatralo statusnim simbolom faraona i careva.
Dokle sežu počeci stakla? U vremena starih Egipćana? Ili otkad je čovjeka? Oba odgovora su netočna. Staklo je staro koliko i naš planet. Može nastati na prirodan način, ako se, na primjer, udarom munje ili erupcijom vulkana, kamenje dovoljno zagrije. Tada nastaje “vulkansko staklo” ili opsidijan. Ovim staklastim oblikom kamenja služili su se već ljudi kamenog doba, naši su preci od njega pravili oružje, nakit i amajlije. Opsidijan je bio izrazito omiljen kod lovaca i sakupljača pa se njime vjerojatno počelo trgovati veoma rano.

Još uvijek nije potpuno razjašnjeno u kojem je trnutku i kako čovjek shvatio da može sam proizvesti staklo. Rimski povjesničar Plinije, koji je izgubio život prilikom erupcije vulkana u Pompejima 79. godine poslije Krista, ostavio nam je zanimljivu predaju o tome. Fenički trgovci iskrcali su se oko 5000. godine prije Krista na jednu plažu u Siriji i tamo izgradili ložište od kamena koji je sadržavao nitrat. Nakon što su trgovci zapalili vatru, kamenje se stopilo s pijeskom u staklastu supstanciju – i tako su Feničani otkrili tajnu stakla! Doduše, koliko god atraktivno zvučala ova priča, ona je vjerojatno fikcija, jer vrućina logorske vatre nije dovoljna da izazove opisani proces taljenja. Ali bit Plinijeve pripovijesti je istinita – način proizvodnje stakla čovjek je najvjerojatnije otkrio slučajno, možda prilikom pečenja glinenih posuda kod kojeg pod određenim uvjetima mogu nastati staklasti slojevi.

Recept iz Asirije

Najstariji poznati predmeti od stakla su staklene perle iz Egipta i Mezopotamije, a potječu iz 3500. godine prije Krista. Egipatske zanatlije su do 1500. godine prije Krista otkrili način izrade šupljih posuda od stakla, jer su iz tog doba sačuvane 3 vaze koje su pronađene u grobu faraona Tutmozisa III. Možda su pioniri proizvodnje stakla uranjali pješčani kalup u staklenu talinu kako bi napravili šuplju posudu, ili je možda taj kalup omotavan zagrijanim staklenim vlaknima. O antičkoj umjetnosti proizvodnje stakla u razdoblju nakon 650. godine prije Krista svjedoče najstariji opisi izrade stakla, pronađeni na ploči biblioteke asirskog kralja Ashurbanipala, koji je živio od 669. do 626. godine prije Krista. “Uzmi 60 dijelova pijeska, 180 dijelova pepela od morskih biljaka, 5 dijelova krede – i dobit ćeš staklo”, glasio je tada recept za proizvodnju stakla. Od tada se receptura nije bitno promijenila, iako je udio pijeska u vrijeme Ashurbanipala bio dosta malen u usporedbi s današnjom smjesom. Iz toga se može zaključiti da u antičkim talionicama stakla temperature taljenja nisu bile visoke i da je tada proizvodilo relativno mekano staklo. 

Rimljani – zaljubljenici u staklo

U vrijeme vladavine rimskog cara Augusta – dakle, na početku naše ere – otkriveno je naposljetku i puhanje stakla, a otkrili su ga vjerojatno sirijski zanatlije u regiji Sidon-Babilon. Puhanje stakla omogućilo je proizvodnju staklenih posuda s tanjom stijenkom, što je doprinijeli njihovom ljepšem izgledu. Svatko tko je imalo držao do sebe, pio je vino iz staklenog kaleža. Rimljani, zaljubljeni u luksuz, proširili su korištenje vrijednih predmeta od stakla po čitavome carstvu i u mnogim zemljama prenosili znanje o proizvodnji stakla. Oni su pronašli i nove mogućnosti primjene tog prozirnog materijala te uveli staklo u arhitekturu. Optička kvaliteta rimskih prozorskih stakala bila je doduše dosta loša, ali su se ostakljeni prozori ipak smatrali apsolutnim statusnim simbolom. 

Propast Rimljana uzrokovala je i izumiranje umjetnosti proizvodnje stakla, ne samo zato što su staklo i Rimljani međusobno bili tijesno povezani, nego i zato što je nakon razaranja Rima, posvuda nedostajalo novca za luksuz. A posjedovanje i uživanje u staklenim predmetima mogli su si u to doba priuštiti samo imućni slojevi. Moderni povjesničari baš ne vole kad se epoha koja je slijedila iza antičke naziva “mračnim srednjim vijekom”. Ipak, što se proizvodnje stakla tiče, to vrijeme sigurno nije bilo sjajno. U nekadašnjim rimskim kolonijama Galiji i Germaniji se doduše još proizvodilo staklo, ali mu je kvaliteta bila izrazito skromna.
Srednjevjekovno staklo je, radi drugačijeg sastava, u pravilu bilo dosta otrcano. U antičko doba se soda, važan sastavni dio stakla, uvozila s Bliskog istoka. Kako su stari trgovački putovi bili uništeni, a evropska soda je bila preskupa – za proizvodnju stakla (ali lošije kvalitete) se počela koristiti potaša. Srednjevjekovno je staklo u pravilu imalo debele stijenke i bilo je u tonovima smeđe i zelene boje. Najviše su se proizvodili tzv. “rilasti kaleži” – staklene posude na nožicama u obliku slonovskog rila. 

Staklo kao statusni simbol

U ranom srednjem vijeku nisu postojali prozori od stakla. Tek oko 1000. godine nastale su staklene ploče za crkvene prozore. One su puhane staklarskom lulom, nakon čega bi ih rezali i valjali. Te su ploče bile prilično male, jer su staklari mogli savladati samo ograničenu količinu stakla. Ipak, crkveni prozori predstavljaju početak važnog dostignuća, koje je dovelo do bojanih prozora od ispupčenog stakla te raskošnih prozora ili “staklenih slika”, koji se sastoje od mnogobrojnih staklenih komada uokvirenih olovom. S tadašnjim veoma skupim prozorima od savijenog stakla nastala je i profesija staklara. Općenito je kasni srednji vijek doživio pravu renesansu stakla. S luksuznom robom, staklom, mogli su bogati građani i plemstvo istaknuti svoj status, jer staklo odjednom više nije bilo debelo i slabo prozirno, nego ponovo elegantno, bezbojno ili u boji – sve to zahvaljujući staklopuhačima iz Venecije. Povijest legendarnog venecijanskog stakla usko je povezana s pričom o tzv. Rimu Istoka (bizantskog carstva). Konstantinopolis je koncem antičkog doba u mnogim stvarima preuzeo primat koji je do tada držao Rim – između ostalog i u proizvodnji stakla. Dok je kod nas vladao najdublji srednji vijek, u Konstantinopolisu su nastale nove vrste stakla. Razvijene su nove tehnike, omiljeni su bili mozaici od stakla, rezane ili brušene boce, vrčevi i kaleži. Kad je 1204. Konstantinopolis pao, Venecija, koja je održavala uske trgovačke veze s propalim carstvom, dala je azil bizantskim proizvođačima stakla. 

Serenissima (Najpresvjetlija Republika) – to naravno nije učinila iz čovjekoljublja, nego iz čistih ekonomskih interesa. Venecija se stoljećima prije razvila u skroman centar evropske proizvodnje stakla. Crkveni red benediktinaca se specijalizirao za proizvodnju skupocjenih staklenih boca. Uz pomoć bizantskih stručnjaka je venecijanska industrija stakla doživjela enormni uspon. Evropa je, možemo reći, po drugi put inficirana virusom stakla, a Venecija je dugo zadržala monopol u proizvodnji luksuznog stakla. Ovaj monopol štitila je strogim zakonima, kojima se staklarima iz inozemstva branilo da ovdje rade. Konkurencija nije smjela otkriti tajne venecijanskog stakla, koje je ponekad bilo tanko kao ljuska od jajeta i oslikano pastom za staklo.

Za svježinu hrane i pića 

Lako se sterilizira, dobro podnosi i visoke i niske temperature te štiti hranu od izlaganja svjetlosti ili zraku – i to čini staklo idealnim za čuvanje različitih svakodnevnih proizvoda. 

 

Staklo održava našu hranu i pića dulje svježima, čak i nakon što ih otvorimo. Bez okusa je i mirisa pa staklena ambalaža ne utječe na okus ili miris proizvoda, zadržavajući njihovu izvornost. To je posebno važno za proizvode s duljim rokom trajanja, poput vina ili maslinova ulja. 

 

No, nije sve u očuvanju okusa. Prozirnost stakla pomaže nam izbjeći bacanje hrane: tako uvijek lakše pratimo što nam je od hrane u hladnjaku i iskoristimo prije no što se pokvari. 

Umijeće proizvodnje stakla

Proces proizvodnje stakla ne može se svladati teorijskim znanjem; zahtijeva praktično iskustvo i duboko intuitivno razumijevanje procesa i materijala. Iskusni staklari razvijaju šesto čulo za ovaj proces, otkrivajući suptilne promjene u procesu koje bi mogle utjecati na kvalitetu konačnog proizvoda. Ova razina stručnosti razvijala se desetljećima, čineći proizvodnju stakla jedinstvenim spojem znanosti i umjetnosti.

No, kako se svijet tehnologije razvijao, tako se mijenjala i staklarska industrija. Umjesto rada s teškim alatima i opremom na visokim temperaturama, industrija se više oslanja na “pametne” strojeve, robote i različite softvere koji rade težak posao. Proizvodnja stakla postaje sve brža i preciznija, a radna mjesta sigurnija.

Sve to zvuči kao znanstvena fantastika, ali nije – to je stvarnost modernog staklarstva. Uz pomoć tehnologija poput virtualne stvarnosti i simulacijskih postrojenja, danas budući staklarski stručnjaci mogu učiti i usavršavati svoje vještine bez rizika, dok automatski sustavi osiguravaju da svaka staklenka ili boca budu savršeno izrađeni.

Staklo je više od ambalaže, brine se i za naš okoliš 

 

Održivost je postala temelj staklarske industrije i ona sve više radi na poboljšanju kvalitete recikliranog stakla i povećanju obnovljivih izvora energije za peći. Uz te inicijative može značajno smanjiti utjecaj proizvodnje stakla na okoliš. 

Staklo je posebno zbog svoje sposobnosti da se beskonačno reciklira bez gubitka čistoće ili kvalitete. I zato je itekako bitno poticati održivo ponašanja potrošača – poticati korištenje stakla i pravilno i svakodnevno recikliranje. Iako su sustavi recikliranja sve učinkovitiji, još uvijek treba puno uložiti u osvještavanje javnosti kako pravilno reciklirati kako bi se izbjeglo onečišćenje rabljenog stakla od kojeg se proizvode nove staklene boce i staklenke. 

Proizvodnja stakla se neprestano razvija i pritom teži inovacijama i brizi za okoliš kako bi staklo ostalo materijal održive budućnosti. Dakle, kad idući put vidite staklenu bocu ili staklenku, sjetite se da iza nje stoji svijet moderne tehnologije koji je čini ne samo lijepom, već i proizvodom koji je dobar i za nas i za okoliš! 

Istraživanje otkriva slabo poznavanje kemikalija koje dolaze u dodir s hranom

No, to bi mogao biti samo vrh sante leda, kako pokazuje nedavno objavljeno međunarodno istraživanje u kojoj sam i sama aktivno sudjelovala. Cilj istraživanja bio je stvoriti sustavni pregled svih kemikalija koje su ikada izmjerene u materijalima koji dolaze u dodir s hranom, uključujući ambalažu. Baza podataka o migrirajućim i ekstraktibilnim kemikalijama koje dolaze u dodir s hranom (Database on migrating and extractable food contact chemicals – FCCmigex) sadrži informacije iz ukupno 1210 istraživanja.  

Rezultat je zapanjujući: otkrili smo da je do danas otkrivena 2881 kemikalija u ukupno šest skupina materijala koji dolaze u dodir s hranom (FCM) – uključujući plastiku, papir/karton, metal, višeslojne materijale (kartonska ambalaža za piće), staklo i keramiku. Međutim, posebno iznenađujuće je bilo to da se za oko 65 posto tih kemikalija prije nije znalo da se uopće koriste u materijalima koji dolaze u dodir s hranom. Naši rezultati pokazuju da se najmanje 14.153 kemikalije mogu otkriti u ambalaži hrane, ali i u opremi za preradu, spremnicima za skladištenje itd. 

Sveukupno, naši rezultati potvrđuju da je nužno preciznije istražiti i dokumentirati učinak kemikalija koje dolaze u dodir s hranom, i to prije nego što se počnu masovno koristiti, kao što je to slučaj danas. Međutim, to je iznimno zahtjevan zadatak koji zahtijeva mnogo vremena i resursa jer je riječ o velikom broju kemikalija koje bi trebalo istražiti. Stoga je važno ograničiti upotrebu takvih kemikalija i koristiti samo materijale koji su dobro istraženi i za koje je utvrđeno da su bezopasni – poput stakla, keramike ili nehrđajućeg čelika, čiji je kemijski sastav u potpunosti poznat i iz kojih nema migracija kemikalija u hranu ili je ona mninimalna. 

Reciklabilnost  

Staklo je održivo, inertno i potpuno reciklabilno, može se ponovno koristiti i ponovno puniti. I koliko se god puta reciklira, ne gubi svoju kvalitetu ili čistoću. 

Rabljeno staklo, također poznato kao krš, najvažniji je sastojak u proizvodnji stakla. Prednost korištenja krša za proizvodnju novih staklenki i staklenih boca je što se pritom koristi značajno manje energije. Povećanjem količine krša koji ulazi u proizvodnju kroz projekte poput “Close the Glass Loop”, štedimo prirodne resurse i energiju – svako povećanje krša za 10 posto dovodi do smanjenja potrošnje energije za 3 posto. Zato je tako važno napraviti taj mali izlet do spremnika za staklo kako bismo reciklirali naše staklene spremnike. 

Kristal je, s druge strane, jedna od vrsta stakla koja se ne može reciklirati jer se proizvodi s dodatnim materijalima, poput barija ili cinka, ne mogu reciklirati zajedno sa staklenkama i staklenim bocama. 

Čvrstoća  

Kristal se proizvodi s dodatkom minerala, zbog čega je materijal čvršći i izdržljiviji. Po tome se razlikuje od običnih staklenih spremnika koji moraju imati određenu debljinu kako ne bi pukli. 
S kristalom treba pažljivo rukovati, ali zato vaša kolekcija vinskih čaša nikada neće izgubiti svoj sjaj i rijetko će se ogrebati. 

Elegancija i dizajn  

U usporedbi s kristalom, staklo je jeftinija opcija jer zahtijeva manje materijala za proizvodnju, čineći ga pristupačnijim za potrošače. 
Međutim, dio razloga zašto je kristal skuplji od stakla je i percepcija veće elegancije i sofisticiranosti. Dodani sastojci čine ga blago poroznim, što mu omogućuje prelamanje svjetlosti. 
Također se može oblikovati u brojne različite dizajne. Za razliku od stakla, kristal je dovoljno mekan da se na njegovu površinu mogu dodati glatki ručno urezani detalji bez narušavanja njegove izdržljivosti ili strukture.